Zovem se Marko i ovo je priča o tome kako sam napustio užurbani život u Novom Sadu i pronašao sreću na selu. Godinama sam radio posao koji me polako iscrpljivao. Grad je bio stalna trka – buka, saobraćajne gužve, rokovi, sastanci, konstantan pritisak. Svaki dan osećao sam se sve umornije, a stres i brige o finansijama gotovo su me potpuno paralizovale. Spavao sam teško, često razmišljajući o problemima koje nisam mogao da kontrolišem.
Jedne noći, dok sam ležao sam u svom stanu, shvatio sam koliko mi je potrebno da promenim život. Trebao mi je mir, tišina i kontakt sa prirodom. Tada sam se setio starog imanja koje sam nasledio u jednom selu blizu Novog Sada. Prvobitno sam planirao da ga prodam, ali ideja da živim tu, okružen zelenilom, svežim vazduhom i tišinom, počela je da me privlači više od bilo kakve novčane koristi.
Prve nedelje proveo sam sređujući dvorište, popravljajući kuću i pripremajući zemljište. Bio je to težak rad, ali prvi put u godinama osetio sam energiju i zadovoljstvo. Svako jutro budila me je pesma ptica i šum obližnjeg potoka, i prvi put u životu osećao sam da mi telo i um zaista odmaraju.
Odlučio sam da zasadim maline. Svaki dan provodio sam u pripremi zemlje, sadnji i negovanju biljaka. Rad je bio naporan, ali davao je osećaj postignuća i svrhe. Kada su prve maline počele da niču, osećao sam ponos i radost koju nikada nisam doživljavao u kancelariji. S vremenom sam naučio kako da ih redovno zalivam, zaštitim od ptica i štetočina i kako da obezbedim da tlo ostane plodno. Svaka berba bila je mali praznik – miris sočnih plodova, rumena boja malina i tišina sela činili su da osećam duboku povezanost sa životom.
Osim malina, posadio sam povrće, kupio nekoliko kokošaka i kozu, a naučio sam i da pravim jednostavne domaće proizvode poput džema i soka od malina. Rad sa zemljom dao mi je osećaj svrhe koji nikada nisam imao u kancelariji. Svaki dan imao je ritam koji mi je donosio mir i zadovoljstvo – jutarnje zalivanje, popodnevna berba i večernje šetnje kroz selo i obližnju šumu.
Danas, nekoliko godina kasnije, ne žalim ni za čim. Napustio sam posao u gradu, pronašao svoj mir i učio da cenim male stvari – čist vazduh, zdravu hranu, spokoj. Stres iz grada je nestao, energija se vratila, a ja konačno živim život koji mi prija. Naučio sam da je istinska sreća u jednostavnim stvarima: prvom jutarnjem zraku sunca, mirisu zemlje posle kiše i osećaju postignuća nakon napornog, ali korisnog dana.
Pišem ovu priču da inspirišem ljude koji osećaju da njihov život u gradu više ne ispunjava – da ponekad hrabrost i promena mogu doneti sreću i mir koji smo dugo tražili. Svako može pronaći svoje mesto u svetu, a ponekad je dovoljno samo poslušati unutrašnji glas i učiniti prvi korak.