Nikada nismo mislili da ćemo napustiti Beograd. Grad u kojem smo odrasli, škole koje smo pohađali, naši prijatelji i porodica – sve nam je bilo poznato, sigurno i udobno. Moj muž, Marko, je imao stabilan posao u firmi, a ja sam radila u marketinškoj agenciji. Imali smo stan, automobil, vikendicu van grada – sve što se smatra „normalnim životom“. Ipak, negde duboko u sebi, osetili smo da nam nešto nedostaje. Stres, gužva, buka – grad je bio sve, samo ne mesto mira.
Sve je počelo pre tri godine, kada smo slučajno naišli na priču o malim farmama u okolini jednog sela na obroncima Fruške gore. Ljudi koji su tamo živeli govorili su o mirnom životu, čistom vazduhu, svakodnevnim radostima i jednostavnosti. Na početku smo mislili da je to samo „idealizovana bajka“ za ljude koji beže od realnosti, ali ideja nam se nekako uvuče pod kožu.
Jedne večeri, dok smo sedeli u našem stanu i gledali gradske svetlosti, Marko je rekao: „Šta ako probamo? Šta ako prodamo stan i počnemo iznova na selu?“ Ja sam ga gledala, polušokirana, poluuzbuđena. Ideja je bila luda – mi smo Beograđani do srži! Ali, s druge strane, pomislila sam: zašto da ne? Život je kratak, a osećaj da živimo samo po tuđim pravilima počeo je da nas guši.
Nakon nekoliko meseci planiranja, prikupljanja informacija i razgovora sa ljudima koji su već napustili grad, doneli smo odluku. Prodali smo stan, otpustili se s posla i kupili staru kuću sa imanjem od pet hektara u selu. Kuća je bila u lošem stanju, sa oronulim šupama i dvorištem punim korova, ali za nas je to bio početak nove avanture.
Prvih meseci bilo je brutalno. Navikli smo na udobnost Beograda, a sada smo morali da čistimo šupe, popravljamo ograđene površine i učimo kako da upravljamo zemljom. Kupili smo prvih pedeset koka nosilja, a ja moram priznati – nikada nisam ranije imala dodira sa životinjama. Prvih dana sam se budila ujutru sa strahom da nisam nešto pogrešno uradila: da li su kokoške gladne, da li je štala dovoljno čista, da li će nositi jaja… Ali, s vremenom, počeli smo da osećamo da ovo nije samo posao – ovo je život koji smo sami stvorili.
Kokoške su postale deo naše svakodnevnice. Svako jutro počinjemo tako što izlazimo u dvorište, proveravamo jaja, hranimo ih i razgovaramo sa njima kao da su naši prijatelji. Možda zvuči smešno, ali u tih prvih pedeset životinja pronašli smo mir koji u gradu nismo mogli da nađemo. A najbolje od svega? Jaja su sveža, ukusna i daju neverovatan osećaj postignuća.
Naravno, život na selu nije samo idila. Zimi smo se borili sa hladnoćom, snigom koji blokira puteve i problemima sa strujom i vodom. Ponekad sam razmišljala da smo potpuno ludi što smo ovo učinili. Međutim, svaki put kada pogledam Markovu osmeh dok nosi korpu punu jaja ili kada vidim kako se ptice igraju u dvorištu, sve te poteškoće postaju male.
U selu smo takođe upoznali ljude koji su nam postali porodica. Komšije pomažu kad se pokvari traktor, pozovu na zajedničku večeru ili daju savet kako da gajimo povrće. U Beogradu smo imali prijatelje, ali ovde smo pronašli zajednicu. Ljudi koji žive ovde znaju vrednost rada rukama, cene tišinu i poštuju prirodu. To nas je naučilo strpljenju i zahvalnosti.
Naša farma nije velika, ali je dovoljno da živimo od nje i da budemo nezavisni. Prodajemo jaja lokalno, povrće koje sami gajimo i ponekad pečemo kolače za seljane. Šta je najlepše? Svaki proizvod nosi priču – priču o nama, o našem preseljenju i hrabrosti da promenimo život.
Najveća promena u nama nije materijalna – već mentalna. Naučili smo da cenimo male stvari: jutarnju kafu na terasi, miris svežeg sena, zvuk kokica koje kljucaju. Naučili smo da život nije brz i da sreća ne dolazi iz novca ili titula, već iz jednostavnosti, rada i ljubavi.
Naravno, još uvek dolaze trenuci nostalgije – ponekad poželimo da odemo do Beograda, posetimo prijatelje ili prošetamo Kalemegdanom. Ali sada znamo da nam grad nije potreban da bismo bili srećni. Naša sreća se nalazi u ovom dvorištu, među kokoškama, cvetovima i zajednicom koja nas okružuje.
Kada me ljudi pitaju da li bismo ikada vratili se u Beograd, uvek kažem: „Ne.“ Ova odluka da napustimo grad bila je najteža, ali i najbolja odluka u našem životu. Naučili smo šta znači biti autentični, živeti sa prirodom i radovati se svakom danu, bez obzira na to što nosi.
Da, život na selu je težak, ponekad neizvestan i pun izazova. Ali nas je naučio da volimo ono što radimo, da cenimo jednostavne stvari i da zajedno možemo da prebrodimo sve prepreke. Naša farma koka nije samo posao – ona je simbol naše hrabrosti, naše ljubavi i naše nove, mirnije, srećnije svakodnevice.