Zovemo se Ana i Marko Nikolić, supružnici koji su svoje poslednje desetljeće proveli u Beču. Radili smo stabilne poslove, Marko kao inženjer u automobilskoj firmi, a ja u turizmu. Grad je nudio sve – kulturne događaje, restorane, javni prevoz, ali unutar nas osećali smo neku prazninu. Svaki dan je bio pun obaveza, rokova i buke, ali nešto što stvarno puni srce i daje mir, nedostajalo je.
Prvi put smo ozbiljno počeli da razmišljamo o preseljenju kada smo posetili Markove roditelje u selu blizu Čačka. Njegova majka i otac su živeli mirno, okruženi prirodom, sa baštom, voćnjakom i malim ribnjakom. Tamo smo proveli nekoliko nedelja, uživali u jednostavnim stvarima: jutarnjoj kafi na terasi, mirisu sveže pokošene trave, zvuku ptica i cvrčaka. Bilo je jasno da to želimo za sebe.
Planiranje preseljenja trajalo je više meseci. Prodali smo stan u Beču, otpremili stvari i kupili staru kuću sa imanjem u blizini Čačka. Kuća je bila skromna, ali imala je dušu, a zemlja oko nje pružala je neograničene mogućnosti. Svaki dan preuređivali smo nešto – farbali, popravljali krov, uređivali dvorište. Taj rad nije bio naporan, već ispunjavajući.
Prvih meseci suočavali smo se sa izazovima koje nismo mogli da predvidimo. Na selu se sve radi sporije i prirodnije. Hranu moraš zasaditi i negovati, voda iz bunara nije instant, a komšije su često prvi resurs kada nešto ne znaš. Naučili smo kako da pripremimo zemlju za setvu, kako da čuvamo stoku i kako da se brinemo o bašti. Svaka greška bila je lekcija, svaki uspeh mala pobeda.
Komšije su nas toplo prihvatile. Stari par, koji živi do naše kuće, odmah nam je pomogao da postavimo ogrev i da se povežemo sa lokalnom zajednicom. Veče provedeno uz rakiju i razgovore o selu i prirodi činilo je da se osećamo dobrodošlo. Naučili smo da zajedništvo i međusobna pomoć ovde nisu opcija, već način života.
Ana je odmah počela da uređuje baštu, posadila je povrće i začinsko bilje. Marko je popravljao stare traktore i ogradu, a zajedno smo postavili nekoliko koza i kokošaka. Svaki dan provodili smo u pokretu, ali nikada nismo osećali umor onako kao u gradu – umor je bio zdrav i produktivan.
Gradsku svakodnevicu ponekad zamislimo samo kao uspomenu. Posete Beču sada su retke i kratke, a kada se vratimo na selo, osećamo istinski mir. Naučili smo koliko je važno imati dovoljno hrane iz sopstvenog uzgoja, čist vazduh i tišinu koja podstiče razmišljanje.
Finansijski, život na selu nam je doneo stabilnost. Troškovi su manji, ali kvalitet života veći. Hranu proizvodimo sami, deo prodajemo na lokalnoj pijaci, a deo čuvamo za sebe. Planiramo proširiti proizvodnju i možda otvoriti mali seoski turizam – sobe za iznajmljivanje za goste koji žele mir i prirodu.
Najveće zadovoljstvo je osećaj slobode. Ujutru se budimo uz cvrčanje ptica, ne uz sirene i automobile. Veče provodimo gledajući zvezdano nebo koje u gradu nikada ne vidimo. Naši susedi dolaze u posetu, razmenjujemo iskustva, a deca komšija igraju se sa našim životinjama.
Godinu dana nakon preseljenja znamo da smo doneli najbolju odluku. Nismo napustili grad zbog problema, već zbog težnje ka mirnijem, kvalitetnijem životu. Naučili smo da usporimo tempo, cenimo male stvari i živimo bliže prirodi. Naša sreća više nije vezana za materijalne stvari ili gužvu, već za mir i slobodu koju pruža život na selu.
Sada, kada pitaju da li nam nedostaje Beč, samo se nasmešimo. Grad je bio lep, ali ovaj život nam daje ono što nijedan grad ne može – osećaj da smo zaista kod kuće, okruženi prirodom, zajednicom i jednostavnim, ali istinskim životom.