Kad mi je muž prvi put predložio da napustimo grad i preselimo se na selo, mislila sam da se šali. Rođena sam u gradu, odrasla okružena zvukom tramvaja, mirisom pekara na svakom ćošku i svjetlima koja nikada ne spavaju. U to vrijeme mislila sam da je život izvan tog ritma nezamisliv. Ipak, u sebi sam nosila umor od gužvi, od parkiranja koje traje pola sata, od buke koja ti ne dozvoljava da zaspiš ni u dva ujutro. Ideja o seoskoj tišini počela mi se činiti sve privlačnijom.
Preseljenje nije bilo laka odluka. Naša porodica je tada brojala nas četvero — muž, ja i dvoje djece. Imali smo sigurne poslove, školu za djecu i stan koji smo sami uredili. Ali sve više smo osjećali da živimo brzo, a da ne živimo kvalitetno. Vikendi su prolazili u tržnim centrima, djeca su gledala ekrane više nego prirodu, a mi smo se viđali tek na kraju dana, iscrpljeni. Počeli smo razgovarati o promjenama, a selo se sve češće spominjalo kao rješenje.
Kad smo prvi put posjetili kuću koju smo kasnije kupili, znali smo da je to to. Stara, ali čvrsta, sa velikim dvorištem, voćnjakom i pogledom na šumu. U dvorištu se čulo samo pjevanje ptica i šum lišća. Djeca su odmah potrčala da istražuju, a ja sam osjetila mir koji nisam imala godinama. Dogovor je pao brzo, i za nekoliko mjeseci smo zatvorili poglavlje gradskog života.
Prvih mjeseci bilo je izazovno. Nije bilo supermarketa na pet minuta hoda, ni dostave hrane, ni kafića iza ugla. Naučila sam da unaprijed planiram kupovinu, da pekar postaje dragocjen prijatelj, a komšije izvor svih savjeta. Naučila sam i kako da ložim vatru, popravljam sitnice u kući, a djeca su naučila da se igraju bez interneta. Počeli smo saditi vlastito povrće, brati voće iz našeg dvorišta i praviti zimnicu. Na početku su to bili mali eksperimenti, ali osjećaj kad jedeš ono što si sam uzgojio — neprocjenjiv je.
Na selu je ritam drugačiji. Dan počinje ranije, ali i završava ranije. Naučili smo da se prilagođavamo prirodi — da radimo dok ima sunca, a navečer se okupljamo oko stola. Nestalo je buke automobila, ali došli su novi zvukovi: pijetao ujutro, cvrčci ljeti, kiša koja udara po krovu. Ono što me najviše iznenadilo bila je toplina ljudi. U gradu često ni ne znaš ko ti je komšija, a ovdje su svi spremni pomoći. Kada smo se useljavali, komšija je došao s traktorom da nam prenese drva, druga komšinica je donijela pitu da nas počasti.
Djeca su procvjetala. Po cijele dane su vani, penju se po drveću, pomažu u bašti, uče kako nastaje hrana. Manje su vezani za telefone, a više za prirodu. Vidim da im jača zdravlje i da su sretniji. Suprug i ja imamo više vremena jedno za drugo. Nema gradske jurnjave, nema stresa zbog prometa, više nema osjećaja da stalno kasnimo.
Naravno, nije sve idealno. Na selu ima teških dana — kada se pokvari pumpa za vodu, kada snijeg zatrpa prilaz, kada se mora čistiti dvorište po kiši. Ima i trenutaka kada mi zafali gradska kafa s prijateljicom ili spontani odlazak u kino. Ali sve to blijedi pred osjećajem mira koji ovdje imamo.
Finansijski, život na selu nas je rasteretio. Računi su manji, trošimo manje na nepotrebne stvari, a više na ono što nam stvarno treba. Počeli smo sami proizvoditi dio hrane, a višak razmjenjujemo s komšijama. Naučila sam praviti sir, domaći kruh, džemove. Sve te male stvari postale su naši mali rituali.
Najveća promjena nije bila u pejzažu oko nas, nego u nama. Postali smo strpljiviji, zahvalniji i svjesniji trenutka. Shvatili smo da prava vrijednost života nije u brzini, nego u njegovoj punini. Sada kad nas pitaju da li nam nedostaje grad, samo se nasmijemo. Možda nam ponekad zafali buka i gužva, ali to brzo prođe. Ovde imamo ono što u gradu nismo mogli kupiti — mir, zajedništvo i slobodu.
Preseljenje na selo bila je najbolja odluka koju smo donijeli kao porodica. Ne znam gdje će nas život odvesti za deset godina, ali znam da ćemo uvijek čuvati ovo iskustvo i vrijednosti koje nam je donijelo. Ako ikada razmišljaš o takvom koraku, znaj da nije lako, ali je vrijedno svake promjene. Grad ti može ponuditi mnogo, ali selo ti daje ono što novac ne može — osjećaj da si kod kuće, u pravom smislu te riječi.