Zovemo se Jelena i Marko Nikolić. Dugo smo živjeli u Austriji, radili, štedjeli, gradili život kakav smo mislili da želimo. Imali smo stabilne poslove, iznajmljeni stan u mirnom dijelu Beča i društvo prijatelja iz cijelog svijeta. Na papiru je sve izgledalo savršeno, ali u srcu smo osjećali da nešto fali. Grad nam je davao sigurnost, ali ne i mir. Život nam se sveo na rad, spavanje i kratke vikende koje smo provodili u žurbi da obavimo sve obaveze.
U jednom trenutku smo shvatili da godine prolaze, a da ne živimo onako kako bismo željeli. Svaki put kad bismo otišli u Srbiju, kod naših u Čačku, srce bi nam bilo punije. Tamo nas je dočekivao miris domaće hrane, zvuk pijetlova ujutru, šum Morave i osmijesi rodbine. Svaki put kad bismo se vraćali u Austriju, imali smo osjećaj da ostavljamo komad sebe iza sebe. Jednog zimskog dana, nakon još jednog umornog povratka s posla, pogledali smo se i izgovorili isto: „Vrijeme je da se vratimo.“
Naš povratak nije bio iznenadan hir, već plan koji smo slagali mjesecima. Prodali smo stvari koje nam nisu bile potrebne, zatvorili poglavlja u Austriji i kupili staru kuću na selu, dvadesetak kilometara od Čačka. Kuća je bila trošna, ali imala je veliko dvorište i pogled na planine. Znali smo da nas čeka puno posla, ali i da ćemo graditi nešto svoje, a ne tuđe.
Prvi mjeseci su bili puni izazova. Zima na selu nije ista kao u gradu — moraš znati da spremiš drva, očistiš sneg i brineš o svemu sam. Nije bilo centralnog grijanja koje samo okreneš na termostat. Naučili smo da ložimo peć, popravljamo krov, krpimo ogradu. Komšije su nam od prvog dana pomagale. Došao je Mile sa traktorom da nam izore baštu, Dragica iz susjedstva je donijela domaći hljeb i ajvar. Bilo nam je čudno, jer u gradu su ljudi često zatvoreni u svoje svjetove, a ovdje smo odmah postali dio zajednice.
Polako smo počeli da živimo drugačijim ritmom. Marko je zasadio krompir, paradajz i paprike. Ja sam počela da pravim domaći sir i pekmez. Ubrzo smo otkrili da ono što proizvedeš svojim rukama ima posebnu vrijednost. Hrana je ukusnija, a i osjećaj ponosa je veći. Počeli smo i da gajimo nekoliko kokošaka, pa ujutru imamo svježa jaja.
Dani su nam sada ispunjeni radom, ali ne onim stresnim, nego radom koji nas umara fizički, a odmara dušu. Umjesto buke automobila čujemo cvrkut ptica i lavež pasa. Umjesto mirisa betona i asfalta, udišemo miris svježe pokošene trave. Uveče sjednemo na trem, gledamo zalazak sunca iza planina i pijemo domaću rakiju koju smo dobili od komšije.
Naravno, ima i težih trenutaka. Kad padne jaka kiša i poplavi dio dvorišta, kad se pokvari pumpa za vodu, kad treba ustati rano da se nahrani stoka i po najvećem mrazu. Ali te stvari postaju dio života i uče te strpljenju. U Austriji smo imali sve na dohvat ruke, ali nismo imali osjećaj pripadnosti. Ovdje imamo manje luksuza, ali više slobode.
Finansijski gledano, život na selu je povoljniji. Trošimo manje, jer ne idemo u trgovačke centre i ne jurimo za najnovijim stvarima. Više ulažemo u kuću, baštu i stoku. Planiramo da otvorimo mali seoski turizam — nekoliko soba za goste, domaću kuhinju i ture po okolnim planinama. Vjerujemo da će mnogi ljudi iz grada htjeti da osjete ono što mi sada živimo.
Djeca naših prijatelja obožavaju da dođu kod nas. Penju se po drveću, igraju fudbal na livadi, uče kako se muze krava i bere voće. To nas posebno raduje — vidjeti da i nova generacija može zavoljeti prirodu i jednostavan život.
Naš povratak nije bio bijeg od problema, nego potraga za boljim životom. Austrija nam je dala sigurnost, ali Srbija nam je dala dušu. Sada znamo imena svih svojih komšija, znamo kada će koja voćka procvjetati, a kad će pasti prvi sneg. Naše vrijeme je naše, a ne nečiji raspored smjena.
Kad nas pitaju da li se kajemo, kažemo da ne. Preseljenje na selo kod Čačka bilo je najbolje što smo uradili za sebe. Ne kažemo da je lako, ali ljepota je upravo u tome što se svaki dan osjećaš živim. Ako i ti osjećaš da te guši gradski život, možda je vrijeme da poslušaš srce i napraviš svoj korak prema miru. Mi smo ga pronašli ovdje, i vjerujemo da ga možeš pronaći i ti.