Zovem se Stela. Rođena sam i odrasla u Beogradu, u porodici gde se uvek verovalo da će moj život ići „uzlaznom linijom“ – fakultet, posao u gradu, možda stan u centru. Moja majka je bila žena koja je sve držala pod kontrolom, a moj otac miran, tih čovek koji bi mi uvek tiho rekao: „Samo budi srećna.“
I onda sam ga upoznala – Marka. Bio je iz malog sela u Šumadiji, došao u Beograd na nekoliko dana zbog posla kod rođaka. Upoznali smo se sasvim slučajno, na autobuskoj stanici. Taj njegov osmeh… Onaj koji ti ulije mir, kao da ti govori: „Ne brini, ja sam tu.“ Ljubav je planula brzo. Nisam ni stigla da razmislim kada sam pristala da se udam.
Mama me je molila:
– Stelo, nemoj tamo. Ne znaš ti kakav je život na selu. Ljudi su drugačiji, navike su drugačije.
Ja sam samo klimala glavom, misleći da preteruje. Ljubav će sve pobediti, zar ne?
Selidba je bila kao iz filma. Sela sam u kola, puna optimizma, a kada smo stigli, taj osećaj je nestao u roku od nekoliko sati. Kuća velika, stara, puna nameštaja koji miriše na vreme kada su moji roditelji još bili deca. Na pragu svekrva – ozbiljno lice, pogled od glave do pete. Svekar tih, ali s pogledom koji te probada.
Prvih dana nije bilo otvorene svađe, ali je u vazduhu lebdela neka hladnoća. Komšije su me odmjeravale, kao da sam im došla da im uzmem nešto, a ne da postanem deo zajednice. Kad bih prošetala kroz selo, osećala sam kako mi pogledima mere svaku kretnju.
Poslovi su me potpuno šokirali. Od devojke koja je kafu pila na Kalemegdanu, postala sam žena koja ustaje u pet ujutru da nahrani svinje, pokupi jaja iz kokošinjca i pomogne oko muže. Zemlja pod noktima, blato na čizmama, miris stoke koji se uvlači u kosu.
Svakog dana sam se pitala – šta sam sebi uradila?
Ali nisam htela da se predam. Ljubav prema Marku mi je davala snagu, ali priznajem – svake večeri, kad bi on zaspao, plakala sam tiho u jastuk. Mama je bila u pravu. Nisam bila spremna za ovakav život.
Tada nisam ni slutila da će jedna noć promeniti sve.
Bio je hladan februarski dan. Radila sam od zore – prvo stoka, pa spremanje ručka, pa pomaganje Marku u štali. Ruke su mi bile ispucale od hladnoće, nokti crni od zemlje, a ramena su me bolela od nošenja džakova kukuruza. Iako sam pokušavala da sve obavim što bolje, činilo mi se da me svekrva posmatra iz prikrajka i traži grešku.
Te večeri Marko je morao u grad po neki deo za traktor, a ja sam ostala sama s njegovim roditeljima. Nakon večere, povukla sam se u sobu koju smo delili. Umorna, obukla sam pidžamu i legla. U sobi je bilo hladno, pa sam se uvila u deku, nadajući se da ću makar tu naći malo mira.
Onda sam čula kucanje. Vrata su se polako otvorila i na pragu se pojavio svekar. Srce mi je za trenutak preskočilo od straha – toliko priča sam čula o zlim svekrvama i teškim odnosima, a sad stoji on tu, u tišini.
Seo je na stolicu pored kreveta i tiho rekao:
– Stelo, znam da ti nije lako. Vidim te. Vidim kako radiš, kako se trudiš, a kako te ovde svi mere i sumnjaju. I ja sam nekad bio stranac u tuđoj kući, i znam koliko to boli.
Njegove reči su me iznenadile. Mislila sam da je i on među onima koji misle da sam razmažena gradska devojka koja ne zna ništa. A onda je dodao:
– Znaš, tvoja svekrva nije loša žena, samo je tvrdoglava. Ona misli da ako ti olakša, da ćeš se razmaziti i pobjeći. Ja mislim da je pogrešno. Ali ona je takva.
Tog trenutka sam prvi put osetila da nisam sama. Suze su same krenule, a on je samo tiho rekao:
– Polako. Sve će doći na svoje. Ne moraš sve odmah.
Te noći nisam mogla da zaspim. Po prvi put od dolaska na selo, imala sam osećaj da neko iz te porodice stoji na mojoj strani. Njegova podrška mi je bila kao zrno svetla u mraku.
Sutradan ujutru, kad sam ustala, svekar mi je pokazao kako da hranim pčele koje su imali u dvorištu. Rekao je:
– Ovo ti je miran posao. Pčele ti vraćaju trud, a naučiće te strpljenju.
Taj trenutak je bio početak promene. Ne odmah, ne preko noći, ali prvi korak ka tome da ovo mesto počnem da doživljavam kao svoj dom.
Sledećih meseci, život na selu postao je rutina ispunjena malim pobedama i još većim padovima. Naučila sam da hranim pčele, da znam kad da posejem, i da ne možeš očekivati da te svi odmah prihvate. Ali hladnoća u pogledu svekrve i dalje je bila tu, samo malo prikrivenija.
Marko je bio moja najveća snaga i istovremeno moja slabost. Volela sam ga, ali njegovo nerazumevanje mojih osećanja me je povređivalo. Često bi se zadržao u štali ili na njivi, daleko od kuće, a ja sam ostajala sama sa svojim mislima. Ponekad sam se pitala da li sam zaista spremna da se žrtvujem za nešto što nije moj svet.
Svekrva je polako počela da mi daje male zadatke, ali uvek sa onim hladnim pogledom koji me je podsećao da još nisam „dovoljno dobra“. Jednom prilikom, kada sam slučajno prosula mleko dok sam ga nosila, njena stroga opaska me je potpuno slomila.
Tada sam shvatila da nije dovoljno samo voleti. Ljubav je bila temelj, ali bez poštovanja, bez podrške i bez razumevanja, teško je opstati. Morala sam da donesem izbor – da li ću se boriti do kraja i čekati da se stvari promene, ili ću sačuvati sebe i vratiti se u grad, onome što poznajem?
Jedne večeri, dok je Marko spavao, sela sam pored prozora i gledala zvezde. Srce mi je bilo teško, ali odlučno. Nisam mogla da dozvolim da izgubim sebe zbog nečega što nije bilo za mene.
Sledećeg jutra sam mu rekla:
– Marko, volim te, ali moram i da volim sebe. Ako ova priča ne može da postoji bez bola, možda je vreme da krenem svojim putem.
Bio je tiho, kao da nije očekivao tu rečenicu. Nisam mu sudila, ni on nije mogao da promeni selo. Ali mene je čekala druga priča – priča u kojoj nisam samo Stela, žena iz Beograda, već žena koja zna šta želi i šta zaslužuje.
Nisam znala šta će sutra doneti, ali znam jedno – neću više trpeti da me svet meri po tome gde živim, nego po tome ko
Sledećih meseci, život na selu postao je rutina ispunjena malim pobedama i još većim padovima. Naučila sam da hranim pčele, da znam kad da posejem, i da ne možeš očekivati da te svi odmah prihvate. Ali hladnoća u pogledu svekrve i dalje je bila tu, samo malo prikrivenija. Komšije su i dalje šaputale iza leđa, a Marko je uglavnom bio odsutan, zarobljen svojim poslom i brigama koje su mu zauzimale misli.
Marko je bio moja najveća snaga i istovremeno moja slabost. Volela sam ga, ali njegovo nerazumevanje mojih osećanja me je povređivalo. Često bi se zadržao u štali ili na njivi, daleko od kuće, a ja sam ostajala sama sa svojim mislima. Ponekad sam se pitala da li sam zaista spremna da se žrtvujem za nešto što nije moj svet, za nešto što me polako guši.
Svekrva je polako počela da mi daje male zadatke, ali uvek sa onim hladnim pogledom koji me je podsećao da još nisam „dovoljno dobra“. Jednom prilikom, kada sam slučajno prosula mleko dok sam ga nosila, njena stroga opaska me je potpuno slomila. Osećala sam se kao da svaki moj korak prati tmina osuđivanja.
Tada sam shvatila da nije dovoljno samo voleti. Ljubav je bila temelj, ali bez poštovanja, bez podrške i bez razumevanja, teško je opstati. Morala sam da donesem izbor – da li ću se boriti do kraja i čekati da se stvari promene, ili ću sačuvati sebe i vratiti se u grad, onome što poznajem?