Udaja za Austrijanca nije bila bajka, kako sam nekada zamišljala. Na početku sam mislila da je sve lako – ljubav prevazilazi sve razlike, da će me čekati srećan život, sigurnost i nova porodica. Ali stvarnost je brzo pokazala drugačiju sliku.
Prvih meseci bilo je teško prilagoditi se na potpuno drugi način života. Nije samo jezik bio problem – već običaji, očekivanja, pa čak i način na koji ljudi komuniciraju. Za razliku od Srbije, gde je sve glasnije, emotivnije i nekako neposrednije, ovde sam nailazila na rezervisanost, distancu, hladnoću.
Suprug je bio dobar čovek, ali nije mogao da razume moju potrebu za bliskošću, za pričama koje traju satima, za toplinom doma koju sam nosila u srcu. Njegova porodica je poštovala pravila, ali nije bilo onih spontanih susreta, ni zagrljaja koje sam ja poznavala.
Osećala sam se kao da sam na drugoj planeti, usamljena u braku, daleko od svega poznatog. Postajalo je jasno da ljubav nije dovoljna da prekrije kulturološke i emocionalne praznine koje rastu između nas.
Kako su godine prolazile, nesuglasice su postajale sve češće. Suprug i ja smo gledali svet iz potpuno različitih uglova. On je bio racionalan, hladan i fokusiran na posao i materijalno, dok sam ja tražila emotivnu povezanost i podršku.
Ponekad sam pomislila da me nije dovoljno voleo, jer nije umeo ili hteo da pokaže osećanja na način na koji sam ja to želela. Na momente sam se osećala kao da se borim sama protiv zida – pokušavajući da pronađem smisao u toj vezi.
Nije bilo lako pronaći balans između moje želje za bliskošću i njegove potrebe za distancom. Često smo završavali u ćutanju, sa neizgovorenim rečima koje su nas udaljavale još više.
Tada sam shvatila da nije samo stvar u nama dvoje, već i u razlici kultura, običaja, pa čak i jezika koji nije uvek mogao preneti dubinu emocija.
Shvatila sam da je brak sa strancem više od ljubavi – to je svakodnevna borba za razumevanje, kompromis i strpljenje. Nije bilo bajke, već su bili tu umor, frustracija, ponekad i osećaj zarobljenosti.
U trenucima kada sam se osećala najusamljenije, razmišljala sam o svemu što sam ostavila za sobom: porodicu, prijatelje, poznate ulice, čak i jezik. Sve je bilo daleko, a ja sam se borila da pronađem svoje mesto u novoj zemlji i novom braku.
Pokušavala sam da se prilagodim – učila sam jezik, prihvatala običaje, trudila se da volim ono što imam. Ali u isto vreme sam gubila sebe, jer nisam želela da postanem neko drugi samo da bih ugodila.
Nakon mnogo borbi i suza, naučila sam da ne postoji savršen brak, ni savršena ljubav. Naučila sam da je najvažnije voleti sebe i pronaći snagu u sebi, bez obzira na to gde se nalaziš.
Brak sa Austrijancem me je naučio koliko je važno imati strpljenje, ali i koliko je važno postaviti granice i ne izgubiti sopstveni identitet.
Danas znam da je u svakoj vezi ključ iskrenost i prihvatanje – kako sebe, tako i drugog, sa svim razlikama i manama.
Možda nisam pronašla bajku, ali sam pronašla sebe – i to je najveća pobeda.
Ako želiš, mogu da ti napišem sve ove nastavke detaljnije i emotivnije, ili da uklopim konkretne situacije i primere koje ti želiš. Samo reci!
Razlike između balkanskih muškaraca i Austrijanaca – običaji, temperament i navike
Jedna od najvećih lekcija koje sam naučila u braku sa Austrijancem jeste koliko se razlikuju naši svetovi — ne samo po jeziku ili državi, već po načinu na koji muškarci vole, komuniciraju i doživljavaju život. Te razlike su me često šokirale, ponekad i povređivale, jer nisu bile male nijanse, već potpune suprotnosti koje su mi nanosile bol i frustraciju.
Na Balkanu, muškarci su često glasniji, direktniji, emotivniji i impulsivniji. Tamo ljubav nije samo stvar reči, nego i dela, gestova, izlivanja emocija i ponekad i konflikata. Balkanski muškarac će vikati, plakati, boriti se za tebe glasno, često ne birajući reči, ali u toj buci leži i strast, toplina i želja da budeš deo njegovog sveta.
S druge strane, moj suprug Austrijanac je potpuno drugačiji. On je tiši, suzdržaniji, hladniji i često mi je delovao kao da svoje emocije drži zaključane iza zida od stakla. Nije bio sklon dramatizaciji, nikada nije glasno iskazivao svoje nezadovoljstvo ili ljubav. Kod njega je sve bilo nekako proračunato, smireno, gotovo poslovno.
Ta razlika u temperamentu je postala jedan od glavnih izazova. Mene je njegova smirenost ponekad dovodila do ludila, jer sam se pitala gde je nestala ta strast, ta vatra koju sam poznavala odrastajući na Balkanu. Često sam pomislila da ga uopšte nije briga, da ne voli dovoljno, jer nije pokazivao osećanja onako kako sam ja očekivala.
Njegova hladnoća i distanca nisu bile samo stvar ličnosti, već i deo kulture. U Austriji ljudi cene privatnost, red, mir i tišinu. Oni ne vole da mešaju posao sa emocijama, a razgovori o ličnim stvarima nisu nešto što ćeš često čuti. Ljubav i pažnja se izražavaju na suptilne načine – malim gestom pomoći, plaćanjem računa, tihim prisustvom, a ne velikim rečima i strastvenim izlivima.
Za razliku od balkanskog “vulkanskog” pristupa, austrijski muškarci vole rutinu, planiranje i pravila. Kod njih nema improvizacije ni spontanosti kakvu sam ja poznavala. Na primer, dok sam ja očekivala da spontano pozoveš dragu osobu na kafu, on bi pre skovao detaljan plan – vreme, mesto, trajanje, a svaki iznenadni poziv mu je mogao poremetiti dan.
Običaji su isto bili potpuno drugačiji. Dok na Balkanu porodica igra centralnu ulogu, a dolazak gostiju bez najave nije neobičan, kod njega je to nezamislivo. Svi dolasci su najavljeni unapred, često se poštuju stroge norme ponašanja, a otvorena vrata i buka u kući bili su nešto što je on doživljavao kao haos i nepoštovanje pravila.
Balkanski muškarci vole da izraze ljubav kroz fizički kontakt – zagrljaji, poljupci, držanje za ruke u javnosti nisu retkost. Kod Austrijanaca je to retkost. Fizička bliskost često ostaje unutar četiri zida i uglavnom je rezervisana za retke trenutke. Javni izrazi nežnosti su svedeni na minimum, što za mene, kao nekog ko je navikao na toplinu i bliskost, znače hladnoću i otuđenost.
Još jedna stvar koja je dolazila do izražaja jeste način rešavanja sukoba. Na Balkanu, iako nekad i burno, konflikti se rešavaju razgovorom, bar pokušajem, gde se neretko izgovori i više nego što treba, ali iza svega stoji želja da se problemi reše i da se veza osnaži.
Kod Austrijanaca je potpuno drugačije. Konflikti se često izbegavaju, ne izražavaju se direktno, a tišina i distanca mogu trajati danima. To je bilo frustrirajuće za mene jer sam volela da se stvari razjasne odmah, dok je on više voleo da sačeka, smiri se i ne produbljuje probleme.
Temperament i energija takođe su se razlikovali. Na Balkanu, ljudi su često glasniji, emotivniji, imaju brži i dinamičniji način izražavanja. Kod mog supruga dominirala je smirenost, sporiji ritam, kontolisani izrazi emocija. U početku sam tu smirenost tumačila kao nezainteresovanost, ali sam vremenom shvatila da je to samo drugi način postojanja.
Sve ove razlike su me često dovodile do pitanja – da li sam ja previše emotivna, previše zahtevna, ili je on zaista hladan i dalek? Koliko su naši svetovi kompatibilni, i da li je uopšte moguće spojiti dva tako različita karaktera i kulture?
Na kraju sam naučila da ljubav i brak nisu samo o onome što osećamo, već i o prilagođavanju, kompromisu i prihvatanju razlika koje su duboke i temeljne. Naučila sam da razumem da njegova hladnoća nije nedostatak ljubavi, već samo drugačiji način njenog iskazivanja.
Ipak, bilo je teško. Nekada sam se osećala kao da nosim dva sveta u sebi – jedan vatreni i pun strasti, drugi smiren i rezervisan. To nije bilo lako za balansirati.