Nikada nisam mislila da će mi najveći neprijatelj u tuđini biti – samoća. Ne ona tiha, poetska usamljenost, nego ona koja ti se uvuče u kosti. Ona koja boli kad se probudiš i shvatiš da nemaš s kim popiti kafu, a kamoli podeliti dušu.
Zovem se Sanja. Imam 38 godina, iz Beograda sam. Živim u Minhenu već šest godina. Na papiru – sve savršeno. Imam posao u IT firmi, stan u mirnom kvartu, zdravstveno osiguranje, platu kakvu nikad u Srbiji ne bih imala. Ali ono što nemam – i što najviše boli – je ljubav.
Kad sam stigla u Nemačku, upoznala sam Marka – momka iz Sarajeva. Bilo je sve kao iz filma: upoznali smo se na slavlju kod zajedničkih prijatelja. Smijali smo se istim stvarima, slušali istu muziku, razmišljali na sličan način. “Našli smo se u tuđini,” govorili su naši prijatelji. I zaista, prvih šest meseci – bilo je savršeno.
Ali inostranstvo ima svoje zakone. Nema spontanih kafa. Nema “ajd’ navrati”. Ljudi ovde rade, jure, preživljavaju. A u tom haosu, polako se gubiš. I mi smo se izgubili.
Marko je radio po smenama, ja sam radila od kuće. Nismo se viđali danima. Kad bismo i pričali – to su bile poruke između sastanaka i njegovih noćnih smena. Nismo se više smejali, nismo se više dodirivali. Samo smo postojali – paralelno, ali ne zajedno.
Pokušavali smo da spasimo to što imamo. Vikend putovanja, večere kod kuće, pokušaji da budemo “kao nekad”. Ali istina je da više nismo bili isti. Inostranstvo nas je promenilo. Umesto da nas spoji – ono nas je razdvojilo.
Najgore od svega? Osećaj krivice. Jer znaš da si tu – izabrao si tuđinu zbog bolje budućnosti, ali nisi znao da ćeš izgubiti sve što ti je nekad bilo važno: toplinu, povezanost, spontanost… Ljubav.
Zato kažem – ljubav u inostranstvu je najteža. Ne zato što nema potencijala. Nego zato što ljudi ovde nemaju vremena. Niti prostora. Ovde se ne voli kao kod kuće. Ovde se preživljava.
Kad sam se konačno rastala od Marka, nisam plakala. Nisam imala snage. Samo sam zatvorila vrata njegovog stana, otišla do svoje tihe, savršeno čiste garsonjere – i sela. U tišini. Bez muzike, bez glasa, bez suza. Samo praznina. Jer ljubav je umrla – ne zbog nas, nego zbog svega oko nas.
To veče sam prvi put sela da napišem ovu ispovest. I ako si i ti u dijaspori, i ako si pokušao da voliš u betonskoj džungli Zapada – verujem da znaš tačno o čemu pričam.
Posle raskida sa Markom, rekla sam sebi: “Biće bolje. Naći ćeš nekog. Nisi ni prva ni poslednja koja je ostala sama u tuđini.”
Ali ono što nisam znala – jeste da ljubav, ovde u inostranstvu, više ne stanuje na ulici, u parku, u prodavnici, na kafi sa prijateljima. Ljubav je, izgleda, prešla na aplikacije.
Prvi put sam skinula Tinder iz čiste radoznalosti. “Svi koriste,” rekla je koleginica iz kancelarije. “Zašto da ne probaš?”
I tako je počelo. Prvo iz zabave. Onda iz dosade. Na kraju – iz čiste potrebe da osetim da nekome još uvek vredim.
Na papiru – aplikacije deluju kao rešenje. Izabereš uzrast, lokaciju, čak i jezike koje govoriš.
Ali u praksi? Površno. Bez duše. Bez dubine.
Muškarci koje sam tu srela – nisu tražili partnera. Tražili su zabavu. Bekstvo. Seks. Avanturu. Ili još gore – korist. Neki su hteli papire. Neki stan. Neki samo da im neko skuva sarmu i opere veš.
Zvuči grubo? Jeste. Ali tako je. I o tome se malo priča.
Jedan od njih bio je Luka, iz Crne Gore. Naizgled normalan momak – građevinac, tri godine u Frankfurtu.
Svideo mi se jer nije bio prenaglašen kao drugi. Nije slao odmah slike, nije tražio “nude”. Samo je pisao. Normalno. O svakodnevici, o tome koliko mu nedostaju ćevapi i kako mrzi nemačku tišinu.
Viđali smo se tri meseca. Nije bilo strasti kao s Markom, ali bilo je prisustva. I mislila sam – možda je to sada ono što tražim. Stabilnost.
A onda, jednog dana, dok sam čekala Luku da dođe kod mene na večeru – dobila sam poruku. Ne od njega.
Već od žene koja mi je napisala:
“Ćao. Pretpostavljam da nisi znala, ali Luka je moj verenik. I živi sa mnom. Samo je vikendom u Frankfurtu jer tada ‘radi’. Imaš pravo da znaš.”
Osećaj stida. Gađenja. Besa. Ne zbog njega – već zbog sebe. Jer sam verovala. Jer sam se nadala. Jer sam opet, po ko zna koji put, htela da verujem da i ovde postoji nešto pravo.
Ali u dijaspori – sve je nekako na pola. Ljudi su na pola identiteta. Na pola jezika. Na pola emocija.
I kada voliš – često ne znaš da li voliš celu osobu, ili samo onaj deo njih koji je sam, ranjiv i izgubljen kao i ti.
Prestala sam da koristim aplikacije. Prestala sam da verujem u to “na klik”. Počela sam više da šetam, više da gledam ljude u oči, više da osluškujem tišinu. Jer u toj tišini – ponekad se čuješ bolje nego u hiljadu poruka.
Nekad se pitam – da li je problem u meni? Da li sam postala previše zahtevna, previše zatvorena, previše razočarana?
Ali kad vidiš šta sve ljudi ovde traže – shvatiš da zapravo nisi ti problem.
Problem je što je ljubav postala proizvod. I to brzo kvarljiv.
Danas ljudi u dijaspori više ne traže osobu s kojom će graditi život. Traže utehu. Seks. Privremeno rame.
A kad ti to ne možeš da im ponudiš – “swipe left”.
Nedelje bez telefonskog poziva – koliko dugo čovek može izdržati bez svog naroda?”
Ima dana kada mi se čini da sam potpuno zaboravljena.
Prođe sedmica, dve, a da me niko iz Srbije ne pozove. Mama pošalje poruku: „Jesi dobro, ćero?“ i to je sve. Prijateljice iz kraja su „prezauzete“, imaju decu, muževe, obaveze. I ja to razumem. Ali razumeti – ne znači da ne boli.
Kada si u inostranstvu, vremenom počneš da shvataš jednu jezivu istinu: nisi više ni ovde, ni tamo.
Oni te kod kuće smatraju “gastarbajterkom” koja ima para i ne zna šta će sa sobom. A ovde si za njih samo još jedan stranac koji se snalazi kako zna i ume.
U jednom trenutku postaneš… niko.
Znam da ovo zvuči dramatično. I jeste. Jer kada te nedeljom ujutru ne pozove niko, kada ne čuješ poznati jezik ni u prodavnici, kada se nađeš da plačeš jer ti fali da ti neko kaže “Ej bre, ajd’ da se vidimo…” – shvatiš koliko ti zapravo nedostaje narod. Jezik. Toplina. Smeh. Taj naš mentalitet koji se ne može skinuti ni posle 100 godina u Nemačkoj.
Oni koji nikad nisu otišli – ne mogu da shvate.
Misle da ovde zarađujemo milione. Da se kupuju Audi i Gucci na svakom ćošku.
A istina je da ti svaki evro ide na kiriju, taksu, zdravstveno, osiguranje, prevod dokumentacije, porez. I da ti ostane taman toliko da platiš kartu kući – jednom godišnje – da bi te kod kuće pitali: “Pa dobro, kad ćeš se već jednom vratiti?”
A kad kažeš da ne planiraš – kažu: “E, pa ti si se onda već tamo udomaćila.”
A nisi. Nikad nećeš.
Nemačka nikad neće biti dom. Biće mesto boravka. Mesto opstanka. Mesto prilike.
Ali nikad neće mirisati kao jutarnja kafa u tvojoj kući u Beogradu, Nišu, Banja Luci, Sarajevu, Podgorici…
I najgore je što to nemaš kome da objasniš. Jer si između. U vazduhu.
I zato mnogi od nas traže ljubav. Ne da bismo imali partnera. Već da bismo imali nekog svog. Nekog ko će razumeti da ti nekad treba da ti neko samo kaže: “Ajde, dođi da ti skuvam pasulj.” I da je to dovoljna terapija za nedelju dana borbe.
Zato mi je i najteže kada otvorim poruke i shvatim da nemam koga da pozovem. Da se sve svelo na “Seen”. Na “tipkamo se”. Na emoji umesto zagrljaja.
I tada mi najviše fali onaj osećaj pripadnosti.
Ne moraš da budeš religiozan da bi znao šta znači reč “duša”.
A ovde – duša ti se smanji. Suši se. Jer je niko ne dodiruje.
Zato, kad sledeći put čuješ da je neko iz dijaspore ćutljiv, hladan ili “zatvoren” – seti se da možda nije takav.
Možda je samo predugo sam.
Možda mu samo nedostaje njegov narod. I jedan običan telefonski poziv.
Shvatila sam – niko ne dolazi da me spasi. Nema Marka, nema Luke, nema prijateljice s magičnim rešenjem.
Sama sam. I to više nije tragedija – već početak.
Prestala sam da tragam za ljubavlju kao lekom. Počela sam da volim sebe kao pacijenta. Da kuvam sebi omiljenu supu, da idem na šetnje bez cilja, da kupim sebi cveće – jer mi prija.
Nemački hladni zagrljaji naučili su me toplini moje tišine. I to nije poraz. To je pobeda.
Jer kad zavoliš sebe – tuđina više nije zatvor.
Postaneš slobodan. Čak i u zemlji u kojoj moraš da zakažeš zagrljaj tri dana ranije.
I dalje mi nedostaje Balkan. I dalje sanjam da me neko nazove nedeljom ujutru.
Ali sada, kad se to i ne desi – ja sam u miru.
Jer sam naučila da budem svoja.
A kad jednom to naučiš – ljubav prestaje da bude potraga. Počne da te sama nalazi.